Da se i ja priključim ovoj maloj razmjeni mišljenja.Od kad znam za sebe volio sam snijeg i zimu.Nije bilo sile,sem kad sam bio u školi,da me zadrži u kući.Sanke i gomila dječurlije,ne baš sjajno utopljene,obilazila je sva mjesta oko grada đe se moglo sankati.Kad sam malo porastao i ojačao,sa starijima obavezno skijanje.Nije bilo ratraka no smo staze sami uređivali.Sat vremena se penješ a sletiš niz padinu za minut.E taj minut je bio važniji od svega.Kasnije,sa podmlatkom iz PSD obišao sve planine u Crnoj Gori,đe su održavana takmičenja.Da nije bilo toga,ko zna da li bih ikada stigao tamo đe sam bio.To su bila vremena entuzijazma.Kasnije su stigle žičare i tehnika koji su pružali uslove za mnogo lakše uživanje u skijanju i planini uopšte.Ali to se zaboravlja a sjećanje na gaženje dubokog snijega,uređivanje staza po svakakvom vremenu i druženje, ostalo je zauvijek u sjećanju.Ja sam to radio iz zadovoljstva,a da mi je to bila obaveza i borba za preživljavanje,vjerovatno bi moj post bio drugačiji.Odoh ja u duboki off.U Beranama ledno,trenutna T -17 stepeni,vedro i bez vjetra.Ne zamjerite,pitao bih Mađa kako se zove onaj treći vrh na Lovćenu(pored Jezerskog i Štirovnika) jer me ,za njega, vežu lijepa sjećanja.