Prihvatio sam se vrlo nezahvalnog zadatka da vam, poštujući Ksenijina (na forumu Xenia) uputstva i zabilješke, slikom i riječju približim naš sedmodnevni aktivni odmor.
Naime, Xenia je ostala u Beogradu još desetak dana, a smatrala je da zaslužujete da se što prije upoznate sa dijelom snimljenog materijala.
Iako sam se trudio, primjedbi, a vjerovatno i određenih promjena će biti po njenom povratku u Crnu Goru.
---
Do Beograda smo stigli koristeći novi put preko Žabljaka. Lijepo je tuda proći, za promjenu, ali je definitivno i duže, i vremenski i kilometarski.
Nakon prespavane noći krenuli smo za Mađarsku. Od Beograda do granice sa Mađarskom se stiže za 2 sata iako autoput još nije u cjelini završen.
Nismo se zaustavljali niti fotografisali, ali vjerujte nam na riječ da su vojvođanska polja, uglavnom pod kukuruzom i suncokretom, prelijepo izgledala. Kasnije se ispostavilo da je mnogo više neobrađenih površina duž puta od granice do Budimpešte.
Na granici se srećom nismo dugo zadržali.
Za one koji namjeravaju istim putem važna napomena.
Prilikom kupovine vinjete za autoputeve u Mađarskoj (mi smo odmah kupili i za Slovačku) nipošto ne mijenjajte više novca nego što vam je neophodno. Za 100 € ćete dobiti manje od 25000 forinti, a u Budimpešti ima mjenjačnica koje će vam dati i preko 27000. Osim toga prilikom kupovine goriva, ukoliko kupujete za €, računaće vam ih po 245!
Već u podne smo stigli u Sent Andreju, naše odredište, iz kojeg smo narednih dana kretali na putovanja.
Preko interneta smo našli apartman sa doručkom i sipostavilo se da je to bio pun pogodak. Imali smo dvije sobe, kuhinju sa trpezarijom, kupatilo i ogromnu terasu pod lozom, na kojoj nam je svakog jutra služen izvanredan doručak.
Istog popodneva smo prošetali do centra gradića udaljenog 20km od najužeg gradskog jezgra glavnog grada Mađarske.
Sent Andreju nazivaju i gradom umjetnost zbog velikog broja galerija, crkava, muzeja... Iako danas u Sent Andreji nema mnogo Srba (kažu jedva stotinak) primjetno je da su tokom istorije dali doprinos razvoju ove varoši.
Jedan od trgova nosi ime Vuka Karadžića
vidjeli smo bistu Jakova Ignjatovića, dvije crkve i pravoslavni muzej. Najstarija poslastičarnica u samom centru grada ima natpis ćirilicom.
Kažu da u Sent Andreju ima restorana sa dobrom hranom. El marriachi je i kvalitetom i cijenom to potvrdio.
Iz Senta Andreje smo do Budimpešte narednih dana išli vozom (HEV). Nijednom se nije desilo da je kasnio ni sekund. Karta u jednom pravcu, za jednu osobu košta 305 forinti, dakle oko 1.15€. Priznaćete, jeftino, posebno imajući u vidu tačnost i čistoću.
Poslednja stanica HEV-a je pored samog Dunava. Lančani most je udaljen oko jedan kilometar, a preko Dunava se blista zgrada mađarskog parlamenta.
Lančani most zbilja izgleda impresivno, a došli smo do podatka da ima više od 100000 zakovica (zakivaka).
Naravno, vodite računa i prilikom šetnje do mosta i preko mosta da stazu na neki način dijelite sa biciklistima.
Prešavši most sa lijeve strane se nalazi zgrada Mađarske akademije nauka.
Akademija je osnovana još 1825., a postojeća zgrada je sagrađena oko 1860.
Kao i Akademija i Bazilika Svetog Stefana (najveća crkva u Budimpešti) se nalazi na peštanskoj strani.
Gradnja Bazilike je počela 1851., a završena je početkom XX vijeka.
Budimpešta je inače "nastala" 1872. godine ujedinjenjem Budima, Pešte i Starog Budima.
Ksenija je bila impresionirana Bazilikom, ali ništa manje i sladoledom koji je imao oblik cvijeta.
Oko dva kilometra od Bazilike na bulevaru Andraši nalazi se zgrada Državne Opere. I nju i Akademiju nauka je projektovao arhitekta Mikloš Ibl.
Nastavite li dalje bulevarom Andrašija duša će vam izaći na nos, posebno ako zbog baletanki koje žuljaju, morate da povremeno nosite 11-godišnju djevojčicu.
No, isplati se jer stižete do impresivnog Trga Heroja. Lijevo od Trga je Muzej lijepih umjetnosti, a u zaleđu Gradski park i tvrđava Vajdahunjad.
Svi su izgrađeni za milenijumsku proslavu dolazaka Mađara u Evropu 1896. godine. Oni kažu da je to bilo i 1000 godina postojanja mađarske države. Za tu priliku je izgrađena i prva podzemna željeznica u Evropi.
Na Trgu heroja se održavaju razne proslave i koncerti, a najbolji pogled na Trg sa kraja bulevara Andraši imaju zaposleni u ambasadama Srbije i Albanije koje se nalaze jedna nasuprot druge.
Biti u Mađarskoj, a uživo ne čuti zvuke čardaša bi bilo neoprostivo.
U par sledećih snimaka uživajte u pogledu na jezeru u Gradskom parku i tvrđavu Vajdahunjad.
Tvrđava Vajdahunjad je najprije napravljena od drveta, kao privremena atrakcija. Zadatak je bio kombinovati arhitektonske stilove u Mađarskoj. Rezultat je bio toliko dobar da je nakon izložbe, za četiri godine, tvrđava ponovo sagrađena od čvrstog materijala i dodatno proširena.
Umorna jedanaestogodišnja djevojčica je uživala na sebi svojstven način, izležavajući se na suncu i pijackajući.
(Dobro je što se na slici ne vidi da su za promjenu obuvene majkine baletanke)Ne znam šta predstavlja "totem" na sledećoj slici, ali bio mi je interesantan.
U Gradskom parki se nalazi i ljekovita banja Sečenji, ali Ksenija je insistirala da narednih dana potražimo neki akva-park, a da u banju idemo kad ona ne bude sa nama.
Kao meteorolog znao sam da je pred nama vrlo nestabilno i prohladno vrijeme pa smo odlučili da ih iskoristimo za malo duža putovanja i da za koji dan prolongiramo dalji obilazak Budimpešte.
Krenuli smo za Bratislavu, glavni grad Slovačke, udaljenu oko 230 kilometara.
Kiša je lila kao iz kabla. Naknadno sam pogledao podatke i ispostavilo se da je za šest sati u tom regionu palo od 40 do 75 litara vodenog taloga po kvadratnom metru.
U Bratislavi je bilo hladno (16
oC). Kiša je znatno oslabila, kasnije i prestala. Ipak morali smo kupiti nešto od garderobe, tačnije obuće, jer je tata meteorolog pogriješio za 4 stepena i kažnjen je trgovinom u Camperu. Do tog dana nisam čuo za tu marku, nažalost djeca i supruga jesu.
Džaba mi je bilo to što je oko 15 sati živa u termometru stigla do 20-og podioka.
Bratislava je jako simpatičan gradić (stari grad). Popločane čiste uličice, dosta trgova i fontana su učinili da moje curice izjave kako im se Bratislava više sviđa od Budimpešte.
U Michalskoj ulici ima mnogo lijepih restorančića, kafiterija, poslastičarnica. Obavezno probajte toplu čokoladu.
E, da, suveniri su u Bratislavi nešto skuplji nego u Budimpešti, a stekao sam utisak i piće. Srećom, djevojčice su htjele u McDonalds, pa nisam provjerio da li se to odnosi i na hranu.
Prednost, u odnosu na Mađarsku, je to što se koristi € (euro) i što manje-više svi dobro govore engleski.
U Budimpešti nas je često spašavala Katarina i njeno kakvo-takvo znanje njemačkog.
Bratislava ima i tvrđavu, pomalo sličnu beogradskom Kalemegdanu, sa koje se pruža lijep pogled na grad.
U povratku, oblaci su se razišli, ukazalo se sunce, pa smo iz kola napravili par snimaka vjetrenjača kojih puno ima i u Slovačkoj i u Mađarskoj.
Narednog dana ponovo je padala kiša, duvao je vjetar. Zaputili smo se na jezero Balaton.
Išli smo autoputem sa južne strane jezera do Szantoda, a onda trajektom do poluostrvca sa druge strane jezera.
Neću dokumentovati slikom, ali vjerujte mi na riječ da je vrijeme toliko loše bilo, a jezero uznemireno, da je vrlo malo nedostajalo da odustanemo od ukrcavanja na trajekt. No, vjerovao sam kartama koje su ukazivale na smirivanje situacije od sredine dana.
Uz malo ljuljuškanja smo prešli na drugu stranu, ručali u nekom finom restoranu. Vrijeme se u međuvremenu promijenilo.
Ljepše vrijeme je izmamilo i osmjehe
Šetajući obalom primijetili smo i Avanturistički park koji je, valjda zbog prijepodnevnog nevremena, bio zatvoren.
Obično prije putovanja posjetim neke hrvatske forume jer oni imaju lijep običaj da utiske sa putovanja razmjenjuju, preporučuju ili opominju buduće putnike. Tako sam i čuo za varošicu Tihanj (Tihany). Zbilja bajkovito mjesto. Nalazi se na uzvišenju sa kojeg puca pogled na jezero. Mnogo cvijeća, na desetine radnji sa najrazličitijim suvenirima, krovovi od trske... teško bilo koga mogu ostaviti ravnodušnim.
Zamak se nalazi na vrhu uzvišenja, a nedaleko od njega i otvor (ograđen rešetkom) koji govori da je to brdašce nekada bilo vulkan.
Vrijeme za ponovni obilazak Budimpešte. Ovog puta uz manje pješačenja.
Uzeli smo tzv. Hop On Hop Off program.
Autobusi kreću svakih 20-ak minuta (otvoreni i zatvoreni), staju na najzanimljivijim lokacijama, a u međuvremenu birate na kojem od 23 ponuđena jezika želite da čujete odgovarajuće informacije.
Ukoliko poželite izađete iz autobusa, prošetate, slikate, popijete ili pojedete nešto... i nastavite putovanje nekim od narednih autobusa.
Budimpeštanska sinagoga je druga po veličini, odmah iza one u Amsterdamu. Izgrađena je sredinom XIX vijeka.
U XIX vijeku je probijen i tunel i uspinjača, koja je naravno u početku bila na parni pogon.
Mjesto na kome svi napuste autobuse i naprave po par fotografija se nalazi na brdu Gellert (140 metara iznad Dunava).
Jedan od razloga je i što sa kupljenom kartom "HopOnHopOff" imate besplatnu Gulaš-supu u ekskluzivnom restoranu Citadela. Naravno, ukoliko još nešto uzmete to morate platiti, ali cijene, s obzirom o kakvom se restoranu radi i nisu strašne.
Jedna od najinteresantnijih građevina u Budimpešti je Ribarski bastion izgrađen prvih godina XX vijeka.
Unutar tih zidina nalazi se i Crkva kralja Matije (za turske vladavine pretvorena u džamiju) i spomenik Svetog Stefana.
Pogled na nekadašnju Kraljevsku palatu originalno izgrađenu još u XIII vijeku, a kasnije preuređenu u novijem baroknom stilu po nacrtima Mikloša Ibla.
Autobus je na mostu Eržebet a u pozadini je spomenik Svetog Gelerta, postavljen početkom XX vijeka na mjestu gdje su pagani u XI vijeku u zatvorenom buretu gurnuli niz padinu biskupa Gelerta koji je pokušavao da ih prevede na hrišćanstvo.
Približavamo se zgradi Mađarskog parlamenta
Spomenik Ferencu Rakociju, mađarskom feudalcu koji je početkom 18.vijeka predvodio ustanak protiv Habzurgovaca
Lajoš Košut je bio jedan od vođa mađarske revolucije iz 1849.
Dio zgrade parlamenta (sa unutrašnje, "nedunavske" strane)
U program "Hop on-Hop off" spadaju i dva jednočasovna (dnevno i noćno) krstarenja Dunavom.
Dunavom, naravno, plove brodovi (u pozadini je Budimsko brdo i nekadašnja Kraljevska palata)
Dunavom plove i debla
I poneki autobus
Da, dobro ste pročitali i vidjeli. Autobus, doduše zatvoren. Evo fotografije napravljene i drugim aparatom.
Za kraj, dvije slike velelpne građevine. Mađarski parlament. Sagrađen je za 20 godina (1885-1904). Sredstvima koja su utrošena za njegovu izgradnju mogao bi se napraviti i besprijekorno infrastrukturno opremiti grad za 20000 ljudi.
Ipak, skulpture od bijelog kamena trpe zbog zagađenosti vazduha te se već godinama radi obnova (mekani kamen se zamjenjuje tvrđim), a rezultati su sa ove dunavske strane vrlo vidljivi.
Već smo se Ksenija i ja bili uplašili da nam vremenske prilike neće dozvoliti da posjetimo neki akva-park (moje dvije starije dame su preferirale obilazak ulice Vaci i manji šoping) kad nam naš stanodavac malo na njemačkom, malo gestikulacijama objasni da na deset kilometara od Sent Andreje postoji ono što tražimo.
I zbilja u okviru resorta Ramada izgrađen je aquaworld. Ksenija i ja smo finasijski prošli kao da smo boravili na plaži Ričardova glava u budvanskom Starom gradu, a vi procijenite gdje se više isplati potrošiti nekoliko desetina eura.
Mnogo je kojekakvih čuda, mlazeva, tobogana koje nije bilo moguće snimiti aparatom koji nije vodootporan. Jednim od njih (zovu ga kamikaza) sam se spustio jednom (skupa sa Ksenijom)
, a poslije sam se pravdao da neću više jer me mrzi toliko visoko da se penjem
Ovaj kompleks se dijelom nalazi u zatvorenom, a dijelom i na otvorenom. Doplivate do staklenih vrata koja se otvore i vi nastavite brčkanje u spoljašnjem bazenu (T vode ~ 32
oC) dok istovremeno pada kiša, a temperatura vazduha se vrti oko 15 stepeni. Stvarno lijep doživljaj.
Ksenija je dala saglasnost da se njena slika (kao jednog od autora fotografija) pojavi na kraju reportaže. Od Katarine dozvolu nismo tražili ...
jer je ne bi dobili.
