Prije nego smo sredinom jula krenuli na put Ksenija (mlađa čerka) je obećala da će i slikom i riječju opisati dalje istraživanje srednje Evrope. Na kraju, dala je skroman doprinos, a glavni teret sam podnio ja.
Kao što obično biva kreće se iz vrele Podgorice, dva dana u Šumadiji u tazbini... i onda pravac Subotica, odnosno Palić.
Dan-dva na Paliću znači pobjeći malo od žestokih vrućina, ljudski zaspati, prošetati pored jezera, uživati u tišini i ...još ponečemu.
Iako su na Paliću tih dana u večernjim satima bile filmske projekcije, u okviru poznatog festivala, tokom dana je zbilja bilo ugodno. Nema gužve, nema buke. Možete, koristeći ovo drveno šetalište, čak zaći malo dublje u jezero. Naravno, oprez je nužan, jer ima i jako oštećenih djelova.
E, evo onog užitka koji pomenuh.
Za 30 € četvoročlana porodica može jako dobro ručati, a glava porodice i fino popiti.
Kada sam konobaru rekao da bismo prije glavnog jela uzeli četiri riblje čorbe malo se nasmiješio i posavjetovao da uzmemo samo dvije. Poslije se ispostavilo da dvije čorbe znače dva litra. U povratku sa ljetovanja, ponovo smo svratili na Palić (objasniću dodatni motiv za takvu odluku) i ovaj put probali riblji paprikaš. Opet jedna porcija-jedan litar. Šta da vam kažem, žao mi je samo što Palić nije bliže, bio bi im gost svakog vikenda. Najtoplije vam preporučujem restoran „Riblja čarda“.
Ovo je vila Larus u kojoj smo bili smješteni. Iako je vila lijepa, besprijekorno čista, osoblje jako ljubazno... ne bih je pominjao u ovom putopisu da nije jednog detalja.
Novac, pripremljen za ljetovanje, sam podijelio u dva novčanika i jedan izgubio. Srećom osoblje Larusa koje sam kontaktirao iz Češke je isti pronašlo i čuvalo do mog povratka. Nagrada nalazaču je najmanje što sam mogao uraditi u znak zahvalnosti za taj ljudski gest.
Mađarska i Slovačka imaju izvanredan autoput. Zaslužuju svaku forintu, odnosno euro koji se daju za desetodnevnu vinjetu. Za Češku se to baš i ne bi moglo reći. Nije problem u širini ili preglednosti autoputa, već u činjenici da je asfalt preliven preko starog autoputa koji su činile „betonske“ ploče razmaknute par centimetara na svakih desetak metara. To stvara takvu odvratnu buku pri većim brzinama, da u putu i vožnji zbilja ne možete uživati. Inače vinjete za sve tri zemlje koštaju ukupno manje od 30 €.
Oni koji putuju u svom aranžmanu moraju imati na umu da benzinske pumpe baš i nisu tako česte kako smo navikli u našim krajevima.
U Mađarskoj nećete mnogo pogriješiti ako na pumpu dođete samo sa eurima (malo će vas zakinuti na kursu), ali u Češkoj ćete zbog toga gorivo platiti 20% skuplje.
Smještaj u Pragu smo (kao i ranijih godina u drugim gradovima) rezervisali preko Interneta (booking.com). Izabrali smo, pokazalo se, odličnu lokaciju, lijep hotel apartmanskog tipa sa solidnim doručkom i katastrofalno riješenim parkingom za koga sam unaprijed platio 120 €. Naime na parkingu za 7 kola, oni uparkiraju 11-12 vozila i kad hoćete kroz jedan prolaz i vrata da izađete na ulicu morate prvo da isparkirate nekoliko drugih kola, a poslije ih ponovo vraćate. Zbog toga svi vlasnici kola moraju duplikat ključeva ostaviti na recepciji. Inače vlasnici hotela su Italijani.
Prag... Vjerovatno jedinstven grad po arhitekturi i njenoj očuvanosti. Šest-sedam dana nije dovoljno za vidjeti sve, ali je dovoljno da se stekne neka opšta slika o gradu, o atmosferi koja vlada…
Karlovim mostom (1357. godina) će sasvim sigurno prošetati svaki turista.
Neki će se prevariti pa ući u mjenjačnicu, stekao sam utisak sasvim svejedno sa koje strane Vltave. U odnosu na zvanični kurs zakinuće vam (ili makar pokušati) i više od 30%. Obrazloženje, nakon što su mi uzeli pare, da po kursu mijenjaju samo ako se radi o svotama većim od 8 ili 10000€ kod mene nije upalilo. Džabe im je bilo što je, pomalo sa strane, to i pisalo.
Prvo sam se izgrajao i samo što im kroz šalter nisam uletio u kacelarijicu (Katarina je bila oduševljena, jer je poput mene spremna na borbu), a onda svjestan šta njih najviše boli stao ispred mjenjačnice i počeo da upozoravam turiste koji prilaze mjenjačnici šta ih čeka. Nisam kršio nikakav zakon, a posao sam im kvario. Poslije 15 minuta i telefonskog razgovora koji su uposleni imali sa nekim, ponuđeno mi je da se nagodimo. Ja sam uvijek bio za dogovor... trebali su samo ranije da se sjete.
Malo ko propusti da ne napravi i koju fotografiju na Karlovom mostu.
Vltava nas je dočekala mutna, ali trećeg-četvrtog dana vidjeli smo je i u malo drugačijem svjetlu.
Doduše, ja sam je slušajući Smetanu iz nekog razloga uvijek mutnom doživljavao.
Priznajem, pomalo sam opsjednut vodom.
Ispred svake stope Karlovog mosta stoje drveni branici, valjda kao neka zaštita od debala i upozorenje čamcima i brodićima.
Kada se pređe Karlov most uđe se u dio grada nazvan Mala strana. izgoreo je u požaru sredinom XVI vijeka, pa je kasnije izgrađen u renesansnom i baroknom stilu. U njemu je mnogo plemićkih palata sa baštama, crkava i malih romantičnih kućeraka. Danju je neobično živo. Sve vrvi od turista.
Osim Karlovog mosta posjetioci će obići i Praški grad, poznat kao sjedište čeških kneževa i kraljeva. Nalazi se na brdu visoko iznad Vltave, a istorija mu datira od kraja IX vijeka i kneza Borživoja iz roda Pšemislovića. Njime dominira katedrala sv.Vita, Vaclava i Vojtjeha izgrađena sredinom XIV vijeka i dograđena početkom XX stoljeća.
Čini mi se da je i sa slika moguće steći utisak kolike su gužve na ulazu i izlazu iz katedrale, a naravno i unutar nje.
Porodična ulaznica košta 20 do 60 €, zavisno od toga koliko dugo namjeravate da se zadržite u katedrali, dvorcu, samostanu…Nažalost nisam previše vičan rukovanju foto-aparatom, pa su slike napravljene u katedrali jako mutne, valjda zbog svjetla koje dolazi kroz prozore i vitraže sa različitih strana.
Baziliku sv. Jirži su osnovali u X vijeku Knez Boleslav i njegova sestra Mlada kao benediktinski samostan.
U starom kraljevskom dvorcu (XV vijek) je zabranjeno fotografisanje, a najinteresantnija je ogromna
Vladislavska sala u kojoj su se organizovali i viteški turniri stoga postoji i posebno stepenište za jahače.
U živopisnom gradu je normalno da ima i interesantnih turista
Sa Praškog grada se pruža lijep pogled na cijeli Prag
Ima li potrebe da napominjem da je ovo pogled na kraljevski ljetnjikovac. Pitanje je samo ko ga je sazidao, bolje rečeno naložio da se sazida. Učinio je to u XVI vijeku kralj Ferdinand I u čast svoje supruge Ane.
Mala strana se nalazi sa iste strane Vltave kao i Praški grad. Valdštejski dvorac dijelom služi za potrebe senata. Na fotografijama su detalji iz parka u okviru dvorca.
Smjena straže na ulasku u Praški grad
Kažu da je muzej igračaka u Pragu najveći na svijetu. Smješten je u jednoj kuli. Penjete se u krug jedno četiri-pet spratova i onda vas dočekaju sa ulaznicama. Malo je glupo preći toliko stepenica pa onda odustati zbog 4-5 € po osobi, iako kad pomnožite sa 4 to i nije tako malo.
Ksenija je napravila jedno 30-40 fotografija, posebno prateći razvoj Barbike iz godine u godinu. Zapamtio sam da je prva napravljena 1959.
Stari grad je naselje na desnoj strani Vltave nastao još u XI vijeku. Središte čini starogradski trg, a starogradska vijećnica i njen veličanstveni toranj su simolizovali bogatstvo i moć građana Praga.
Novi Praški Grad je sredinom XIV vijeka osnovao Karlo IV.
Vaclavski trg mi se čini centrom Praga.
Na najvišem dijelu trga uzdiže se monumentalna novorenesansna zgrada Narodnog muzeja sagrađena krajem XIX vijeka.
Na ovom trgu se uvijek nešto dešava.
Čim su me primijetili istakli su transparent! Naravno, molba je uslišena.
Na vaclavskom trgu je mnogo suvenirnica. Trgujući u jednoj od njih saznajem da je vlasnik iz Crne Gore. Upoznajemo se. Ispostavlja se da je i on iz Podgorice i štaviše da nosimo isto prezime. Naravno, dobili smo popust na kupljenu robu.
U Novom gradu se nalazi i crkva svetog Ignjacia
ali i Novogradska vijećnica.
Sagrađena je 1377., no najznačajniji događaj u njenoj istoriji desio se 30.7.1419. kada je narod predvođen Janom Želivskim kroz prozore vijećnice pobacao gradske funkcionere.
I dok će Katarina Prag vjerovatno pamtiti i po dugim šetnjama
Ostalim članovima porodice ostaće u pamćenju i po dobrom pivu
Ksenija se nada da nastavnici iz njene škole ne posjećuje ovaj forum, pa zato još par gutljaja
Tipičan pejzaž na putu ka Karlovim Varima (oko 120 km od Praga). Kad ovo čovjek vidi ne treba da ga čudi što je u lokalima pivo jeftinije i od obične i od kisele vode. Inače, najbolje pivo, za moj ukus, je Krušovice. Na putu ka Karlovim Varima smo čak prošli pored te fabrike, ali se nisam usudio da stanem. Nisam bio siguran kako bih dalje nastavio.
Karlove Vari (Carlsbad) su vjerovatno najpoznatija svjetska banja, nastala u periodu od sredine XIV (Karlo IV je počeo izgradnju) do početka XVI vijeka.
U funkciji su 12 termalnih mineralnih izvora. Najpoznatiji od njih je Vřidlo, čiji mlaz vode izbija na visinu od 12 metara, a temperatura vode je 72° Celzijusa, pa je on i najtopliji. Izvori se međusobno razlikuju po temperaturi, koja se kreće od 38 do 63 stepeni Celzijusa, kao i po hemijskom sastavu.
Sve je besprijekorno čisto, fasade uredne, cvijeće na svakom koraku.
Ponavljam sve je uredno i okićeno
Naravno, nisam propustio priliku da slikam meteorološki zaklon.
Ne znam koje je ovo drvo, ali djeluje impozantno.
Još par slika iz Karlovih Vari
Turista ima sa svih strana, ali čini se najviše iz Rusije.
I na kraju ima mnogo juvelirnica i prelijepog, ali i jako skupog nakita (dragog kamenja), a nije zgoreg pomenuti da se ovdje proizvodi i poznati liker Karlovarská Becherovka.
Od Praga do Berlina ima oko 360 kilometara, ali za putnike poput nas to nije previše.
Informacije o temperaturi vazduha i asfalta nisu rijetkost. Inače u Njemačkoj benzinske pumpe uglavnom nisu pored samog autoputa, pa smo umalo ostali bez goriva.
Da li bi na osnovu narednih nekoliko fotografija, snimljenih za manje od pola sata, mogli zaključiti iz kog su grada? Pomislili bi da se radi o nekom mjestu poznatom po zabavi i ludom provodu.
Naravno Brandenburška kapija je simbol Berlina.
Ništa manje nije prepoznatljiva ni zgrada Bundestaga.
Obratite pažnju, na zgradi Bundestaga se osim njemčke zastave nalazi i šta… meteo stanica.
Avenija 17. jun, čini se proteže se u nedogled.
Katarina se u Berlinu oduševila kad je vidjela kako po dvadeset-trideset ljudi sa obije strane ulice čeka na zeleno svejtlo, iako vozila nije bilo na vidiku.
Na Potsdamer placu je stari semafor, ostale građevine djeluju ultra moderno.
Veselo društvo sa ovim poli-biciklom na pivski pogon smo više puta sreli.
Hrana u restoranu Maredo u ulici Unter den Linden (Ulica pod lipama) mi se više svidjela nego u Češkoj.
Pivo je, naravno, i u Njemačkoj jako dobro.
Ovu fotografiju prostora neposredno uz unutrašnju natkrivenu baštu pomenutog restorana sam morao napraviti zbog mojih prijatelja iz TV Vijesti koji se bave osvjetljenjem.
I na kraju ne bih da preskočim dva dana provedena u Beogradu.
Prepoznajete već Trg Nikole Pašića, Crkvu Svetog Marke, Zgradu Republičke i Gradske skupštine. Meni se svidjela i zgrada III Beogradske Gimnazije.
Žao mi je samo što nemam slika iz Skadarlije.
Tamburaši su u prepunoj bašti restorana Dva jelena prepoznali vašeg Admina, pogodili mu žicu i…
zato sa ovoliko zakašnjenja ide ova foto-reportaža.
