hvala vam, drago mi je sto uspjesno mogu docarati atmosferu. imam i oko sat i po snimka, pa cu nesto od toga postaviti na you tube.
Evo sada gledam ovo zahladjenje koje je samo potvrda da je sreca vrlo vrlo bitan faktor.
http://chamonix-meteo.com/bul/metPreMatEn.php Kada smo mi bili tamo na 3800 metara temperatura je bila oko 0 u 7 sati ujutru. Danas je bila -9 uz jak vjetar.
Da pocnem. Za razliku od prethodnih vrhova, Mon Blan necemo pesti direktno iz autobusa. Od nacionalnog parka Gran Paradiso do Šamonija je oko 80 km od cega je jedno 10-ak kroz tunel ispod Mon Blana. Pomislili biste da je to jedini tunel u blizini ali u 40 km vidjeli smo i preko deset tunela put svajcarske svaki put pomislivsi da je to taj tunel do Šamonija. Alpi su probušeni skroz naskroz tunelima. Ali zato i naplaćuju putarinu. Za naš autobus koji je ustvari minibus povratna karta je koštala nešto preko 200 eura. Kako prolazimo kroz tunel koji sav bliješti od savjeta i upozorenja vezanih za vožnju sve smo nestrpljiviji jer treba da dođemo u Šamoni-grad sa najviše radnji planinarske opreme. Sve sto vrijedi u planinarskom svijetu, kao i ono sto se trudi postati, ima svoje predstavnistvo u Šamoniju, a mogu se naći stvari na velikim sniženjima. Tako nam je bar rečeno. Vrtimo se kroz grad tražeći kamp. Postajemo sve nervozniji jer ćemo imati manje vremena za šoping. Jedini put u životu da iščekujem šoping-tu ogavnu stvar rezervisanu za žene. Šalim se naravno. Prolazeći kroz Šamoni vidimo da imaju nabujalu rijeku za rafting i kajake, žičare koje vode i do vidikovaca na 3800 metara nadmorske visine, odakle skacu paraglajderima. Na velikoj i prostranoj stijeni mnogo djece vježba slobodno penjanje. Milion bicikala o kojima mi samo sanjamo prolaze na svaku stranu. Grad extremnih sportova. Konacno nalazimo kamp i bukvalno trcimo da sto prije razapnemo sator i damo se u trgovinu. Daju nam kartice sa kojima možemo da se vozimo koliko ocemo po gradu autobusima, dovoljno je da ste registrovani gost u kampu ili hotelu. Konacno izlazimo. Razmatramo taktiku kako da najbolje posjetimo svaki dio grada u potrazi za prodavnicama. No tu nas čeka razočarenje-naletjeli smo na pauzu od 12 do 14:30 kada vecina planinarski radnji ne radi. Skoro što ne ližemo staklo dok tražimo cijene na etiketama. Ne izgledaju baš povoljno.Posjećujemo suvenirske radnje ali su i one skupe za naš standard no ipak poneko nešto kupi. Radnje su otvorene a mi razočarani cijenama, popusta skoro nigdje. Jedina nada nam je Extreme Technique-kineska radnja gdje su stvari bagatela, jedini problem je što je ne možemonaći. No ne odustajemo i pravi pun krug oko grada i nailazimo na naše saputnike koji nam kažu za izvanrednu cijenu plastičnih cipela ASOLO 8000 kao i za lokaciju gorepomenute radnje. Opet jurimo. Ispred radnje još naših u nadi da će nam dati popust na količinu. Ulazimo u radnju i nas desetak se stislo u odjeljku za ASOLO cipele. Sve, uključujući i mene, je obuzela želja za posjedovanjem tog modela, no pari je malo. Da skratim, samo su dvojica srećnika uzela cipele, preko 45 nije bilo pari, pa smo ostali uskraćeni za life time cipele za snijeg. Pomalo razočarani idemo u kinesku radnju koja nam ubrzo razgali srce dobrom i jeftinom ponudom. Još malo smo se zadržali a onda pravac kamp da odmaramo-sjutra ide prvi dio uspona na Mon Blan. Ali zaboravih reći, vremenska prognoza je da će za preksjutra veče početi da duva jak vjetar te da moramo pomjeriti plan i umjesto tri dana popeti Mon Blan za dva. Neko opušten, a neko nervozan kao ja, legosmo da spavamo iščekujući sjutra.
Uprkos nervozi spavao sam normalno. Krećemo oko 9 sati, prvo gondolom do 1800 metara a onda planinskim vozom do 2370. Zaista je interesantno voziti se njime jer ide pod bas velikim nagibom na nekim djelovima se čini kao da neće moći da izgura ali ipak vas izbaci na tu visinu. Odatle krećemo pješke, kroz gustu maglu koja se ubrzo razbija i otkriva nam dom du Gouter (izgovara se Digute), dom koji je napravljen na ivici litice na visini od 3800 metara.
http://www.kikourou.net/photos/CRs/2007/CR3652/refuge-gouter.jpg(ono skroz gore na litici je dom)
Idemo i sada polako i homogeno, opet napredujući vrlo dobro. Posle pola časa prizor koji vjerovatno nikada nećemo doživjeti kod nas-stado divokoza od kojih se neke nalaze i na manje od 5 metara od grupe i bezbrižno pasu malo trave. Slikavanje a onda opet pokret. Polako do doma Tette de Rouse koji je na oko 3200 metara.
http://www.st-gervais.net/InfoliveImages/nouveau_dossier_4/tete_rousse.jpgPrvobitni plan je bio da idemo dotle prvog dana, tu spavamo, onda do Digutea pa opet spavanje i tek onda treceg jutra do samog vrha. Mislim da bi ovako mogla popeti svaka fizicki normalna osoba jer vremena za aklimatizaciju ima dosta. No mi nastavljamo posle manje pauze sve do kuloara Smrti kako ga zovu Balkanci ili Grande kuloara kako ga zovu francuzi. Prelazimo lagano bez ikakvih problema i zaista mi nije jasno zašto bi ga zvali tako. Sada dolazi najteži dio kako fizički tako i psihički, litica do Digtutea. Nije toliko opasna ili tehnički zahtjevna jer su postavljene sajle ali je isrcpljujuća. Cijelo vrijeme vidite dom a imate osjećaj da mu se nikako ne približavate. Dok odmaramo na jednom mjestu, kamen prečnik 40-50 cm je proletio pored nas zvukom projektila i sve nas paralisao. Planina nas je podsjetila gdje smo. Nastavljamo sa penjanjem i skoro svi stižemo do doma u isto vrijeme. I taman kad smo pomislili da je uzbuđenjima i maltretiranju dosta za danas osoblje doma nam govori da nemaju gdje da nas smjeste (što smo znali i prije polaska iz Crne Gore jer se mora rezervisati i pet mjeseci unaprijed) i da moramo da platimo iznos od 29 eura (koji je skuplji od najskuplje im tarife) samo da bi bili u domu. Naravno nismo samo mi u takvom položaju, ima tu planinara iz čitavog svijeta. Taktika da je da se zauzmu klupe. Ali kako je došlo vrijeme večere, oni sa rezervacijama treba da jedu i onda se svi ostali čiste sa klupa. Na toj visini, imate osjećaj kao da ste najveće smeće na svijetu zbog načina kako vas tretiraju. Dodatno situaciju pogoršava to što smo na visini od 3800 metara. Cak i u stanju mirovanja i spavanja srce bije kao ludo.
http://www.alpinisme.com/FR/info-montagne/itv/images/le_gouter.jpgNapolju sunce grije ali opet nije svejedno zbog dosta jakog vjetra koji duva. Oblaci su pod nama, zaista predivan prizor. Usled tog jakog vjetra posmatram i snimam igru dvije ptice koje lice na vrane, samo sto su žutog kljuna i manje. One ne mare za vjetar, bacaju se sa visina potpuno umrtvljene da bi u sledecem trenutku opet bile daleko od stijena. Cini se kao da im vjetar ni u jednom trenutku ne smeta. Opet nazad dom da se osjetim poput smeća. Znam da će to već sjutra biti zaboravljeno i šalim se na račun toga. Konačno je kraj večeri i možemo da legnemo po stolovima, klupama i podu. Moja vreća je teška 800 grama pa sam je ponio ali nisam fino spavao uglavnom iz straha da ne obalim punu bocu vode (koju pijem zbog hidratacije) na nekog na podu. U 2 sata odlazim u WC koji je jedno užasno smrdljivo mjesto. Moram proći šupljikavim metalnim stepicama na kojima vjetar svira neku svoju zloslutnu pjesmu. Dolje u dolinama mnogo mnogo svijetala govore o udobnosti, toploti i bezbrižnosti-zavidim im itekako. vjetar i njegova pjesma me požuruju da uđem u dom i bacim se opet na sto. Ali vrlo kratko, u 2 nas osoblje budi i tjera da se pakujemo dok planinari koji su rezervisali doruckuju. mozemo i mi naravno ali s nogu. Pakujemo se i krećemo odmah u navezama zbog pukotina kojih na Mon Blanu ima puno. Prošle godine poginulo je preko 50 planinara u Alpima. To smo saznali tek nekoliko dana kasnije. Mrak je, ovoga puta puno je lampi ispred nas, negdje uzbrdo, čini se daleko. Krećemo se sa dosta prekida. Ja sam isključio mozak ili se bar trudio da to uradim. Do Mon Blana nije sve uspon što je dosta loše. Sunce izlazi i čini mi se da je dosta jako jer ne mogu pogledati u tom pravcu sa brilama. Odjednom se pred nama pojavljuje nesto veliko-neki kazu da se vrh ne vidi ali ono sigurno veći dio puta koji je najteži.
http://argoul.blog.lemonde.fr/files/7_mont_blanc_col_vallot.jpgStižemo do le Vallota, male kućice koja služi samo za opasnosti i nalazi se na 4200 metara. Peti član naše naveze odustaje a u nju uskače jedan iz druge koja je bila brojnija i sada mi predvodimo tim. Ubrzo se odvajamo. Sve je teže pesti.
http://lepaysdh.perso.neuf.fr/images/photostagemontblanc22.jpgNa ovakve stvari i mogućnosti odronjavanja leda i ne mislimo, sav je um uprt da što manje troši energije i tako olakša plućima. Duva vjetar ali nije jak. Prelazimo čuveni Ženevski nož sa kojeg je vjetar prošle godine odnio 2 naveze.
http://photodb.danielarndt.com/2005/2005-0817-montblanc/2005-0817-0891.montblanc.3.jpgKazu da ima još do vrha ali sam uvjeren da je još malo do vrha, praktično smo tu jer se planina nema više gdje pružiti. Na samom vrhu čeka nas zaravan i prelijep pogled. Vidimo Gran Paradiso i ko zna što još, čini mi se polovinu Alpa. Nas četvorica iz kluba se slikamo sa grbom grada, zastavom kluba i crnogorskom zastavom. To je to što se tiče mog slikanja, ne želim više. Sada sam već užasno umoran, ostali iz naveze su prilično okay. Krećemo nazad. Kako je spust bio možda i interesatniji, njega ću sjutra opisati zajedno sa boravkom u Sloveniju.
