05. mart 2011. godine, selo Mratinje zadnja kuća kod poštenog i gostoljubivog domaćina Zorana Vukovića. Ustajanje oko 03:00 sata, pakovanje teških ranaca i kretanje u mrkloj noći prema najvećem vrhu Federacije Bosne & Hercegovine Magliću 2386mnv. Na čelu kolone Milan i Đaja određuju pravac. Lagano pravimo prtinu po šumskom putu a zatim i kratimo kroz bukovu i jelovu šumu. Zbog guste magle i pored jakih čeonih lampi vidljivost nam je sve manja, na nekih 50 do 100m. Slijedi uspon jednom strminom kroz gustu jelovu šumu pa izlazak u manju dolinu i zatim zapadno određujemo pravac u podnožju Velikog plaća. Već počinje da se razdanjuje a i magla počinje ostajati na nižim visinama ispod nas, a zatim nezaboravan pogled na vrhove: Vrstu, Nož, a u daljini Durmitor i Ljubišnju. Selo Mratinje i okolina i dalje spavaju u dubokoj magli koja ovdje ostaje skoro čitav dan. Penjemo se čitavo vrijeme padinom kojom je prije neki dan protutnjala dobra lavina. Obazrivo da se ne pokrene koja nova lavina izlazimo na neki manji vrh Velikog pleća i shvatamo da smo malo skrenuli sa pravca. Korigujemo naše kretanje pa na izlasku iz bukove šume pred nama se pojavljuje onaj ogromni kuloar koji vodi sve do Carevog dola. Smjenjujući se na čelu kolone napredujemo dosta lagano u snijegu dubine na nekim mjestima i do pojasa. Dolazimo do poslednjeg detalja u ovom kuloaru tj. Klancu kojeg moramo ispenjati da bi izašli na visoravan. Koristeći cepine penjemo ovaj tjesnac koje je već dobro prešao iznad 60 stepeni nagiba i na nekim mjestima u prhkom snijegu koji nam stalno bježi ispod noga pokušavamo da se usidrimo. Meni se ovo malo odužilo, a kroz glavu mi opet prolazi scena iz jednog filma kako (na Andima - Sula Grande) jednom penjaču klizi snijeg ispod noga pokušavajući stalno da se obezbijedi :).
I najzad, dobro iscrpljeni izlazmo iz kuloara, moramo praviti pauzu kako bi povratili šećer i uzeli nešto „mirođija“ za okrepljene da nastavimo dalje. Pred nama opet uspon, naizgled lagan i sa boljim snijegom ali beskrajno dug. Pošto je dan već dobro odmakao pada dogovor da ako ne izađemo na vrh do 13 sati uslijedi povratak. Kako većina od nas komentariše da smo se već dobor umorili i da će zadati cilj biti težak za ostvarivanje, opat ja pokušavam da ohrabrim ekipu sa prepričavanjem scena iz jednog drugog filma kojeg obavezno treba pogledati prije ovakve ture, a naziv filma je „Daleko koliko te noge nose“. Po riječima iskusnog Milana Radovića - himalajca od vrha nas jedino vremenski rok i loše vrijeme može spriječiti.
Izlazimo na crnogorski vrh Maglića koji nam izgleda visočiji i ostaje nam još samo manja dolina i zadnji grebenski uspon do konačnog cilja tj. bosanskog Maglića na kojem se vijori trobojka. Na ovom našem vrhu odustaju četiri člana iz ove ekspedicije, a nas šestoro za nekih 20-tak minuta izlazimo na vrh. I tačno u 13 časova i posle 9 sati hodanja u dobokom snijegu izašli smo na vrhu Maglića 2386mnv. Ovaj put na se isplatio predivnim pogledom što je rijetkost jer dosta dana u toku godine ovaj vrh bude pod maglom. Kako je iz pravca Durmitora nailazilo nevrijeme morali smo naše ostajanje skratiti i posle slikanja odmah krenuti nazad. Pri povratku prelazeći Carev do počinje snijeg pomalo da propada i magla da se spušta, ali sve ovo traje kratko, pa nam se opet vidici otvaraju. Povratak je bio istom onom prtinom do iznad izlaska iz kuloara pa zatim smo sišli lijevim padinama Velikog pleća kako bi izbjegli ono strmo spuštanje. Dalji povratak prema selu smo nastavili šumskim putevima i do prvih kuća došli oko 17 časova. Uslijedilo je pakovanje stvari, pozdrav sa gostoljubivim domaćinom i ekipom Visokogoraca i odlazak za Danilovgrad.
Umorni ali ipak i zadovoljni sa ostvarenim, jer popeti preko 1400 metara nadmorske visine, preći ovoliki put i pregaziti ovako veliki snijeg sa samo 10 planinara je ipak veliki uspjeh.
U ekipi bili: Milan Radović, Aleksandar Đajić, Boris Čelebić, Milijana Đeković, Jelena Petković, Ana Mijušković, Sandra Vujošević, Zoran Radulović, Marko Popović i Nebojša Kalezić.
Napisao: Nebojsa Kalezic
